„Da li postoji dobar trenutak za ostavljanje rođenog djeteta? Bila sam ljuta. Užasnuta. Svaki put kad bi ona zaplakala tražeći mamu da je poljubi za laku noć, srce mi se lomilo, ljudi oko nas mogli su čuti taj zvuk. Ali ionako nije niko ni slušao.“

Napisala je Banjalučanka Brankica Raković sjećajući se momenta kada je nju i sestru majka napustila i više se nikada nije vratila.

– Svaki put kad bi ružno pričali o tebi, klimala sam glavom, jer moj pubertet nije znao ko si ti i šta si i šta bi ja trebalo da mislim o tebi.

Znaš li da će za koji dan 20 godina od momenta kad smo nas dvije otišle u školu, a ti otišla od nas?

Sjećam se svakog trenutka tog septembarskog dana i onog osjećaja u dnu stomaka koji je znao da se nećeš vratiti. Sjećam se tad da sam htjela da znaš da ja nisam tako velika kako se činim.

A sad želim da znaš da jesam velika, najveća, veća od rupe koja je ostala za tobom.

Htjela sam da znaš da djeca nisu nešto što ostaviš pa okriviš da je do njih jer se ne javljaš.

Htjela sam da znaš da ostavljenu djecu bole druge, dobre majke koje su tuđe, a tako divne, nježne, posvećene.

Htjela sam da znaš da ja nikad nisam bila ljuta na tebe, ja sam bila tužna na tebe.

Htjela sam da znaš da posljedice tvog odlaska na nama trima ne bi restaurirali ni najbolji svjetski restuaratori, a kamoli psiholog.

Htjela sam da znaš da je tata – tata i ne može da bude mama.

Htjela sam da znaš da su majke najvažnija bića na svijetu i da je život bez njih baš težak, čak i kad imaš najbolju zamjensku mamu na svijetu.

Htjela sam da znaš da sam u drugim ljudima tražila ono što je trebalo ti da mi daš – i nema toga nigdje.

Htjela sam da znaš da nije lakše kad rodiš svoje dijete, samo postane još nevjerovatnije da majka može da živi bez onog što je rodila.

Htjela sam da znaš da sam ti oprostila, ali nisam razumjela zašto si ostavila nešto što si 27 mjeseci nosila u svom stomaku.

Htjela sam da znaš da te nikad ne bih sad mogla primiti u svoj život, jer ti mi ga možda jesi dala, ali sa njim nemaš baš ništa.

Htjela sam da znaš da bi mnogo lakše bilo da si umrla. Lakše bi bilo reći naglas: “Moja majka je mrtva” nego “Moja majka nas je ostavila i otišla”

Htjela sam da znaš da sam ti, u konačnici, zahvalna što si otišla. Jer bez toga nikad ne bih spoznala ko sam, šta sam i koliko mogu.

Htjela sam da znaš da ti želim sreću.

Iako znam da je nikad nećeš naći – napisala je Brankica za Lola magazin.

Priča Brankice Raković pogodila je sve do kojih je došla i izazvala mnogo komentara na društvenim mrežama. Dok se neki pitaju kako iko može da ostavi dio sebe, drugi Brankici ostavljaju poruke podrške.

– Draga Brankice, vjerujem da je bilo jako teško napisati ovaj tekst, svaka čast na hrabrosti..jos sam u šoku od procitanog… Vi ste jedna divna osoba puna ljubavi i topline,ne bih mogla pojmiti da ste odrasli bez majke. Nikad neću moći razumjeti taj momenat u glavi ijedne zene koja napusti vlastito dijete, jednostavno moj mozak to ne moze da prihvati… Šaljem Vam veliki poljubac i zagrljaj. Ostanite uvijek vedri i nasmijani, jer ljubav prosto isijava iz Vas – poručuje joj jedna čitateljka.

Ima i onih koji dijele iskustvo:

– Ja sam neko ko živi cijeli život bez majke. Sve naučila i stvorila sama. Brzo učeći od drugih jer mi nije bilo izbora drugog .Nikad nisam osjetila toplinu riječi,mrvu razumijevanja a kamol’ ruku pomoći. Cijeniti prisutnost roditelja jer ćete shvatit kad budu odsutni, prenosi Žena Blic.

(Srpskainfo)