Na eks ju prostorima, ni među istoričarima, ekonomistima, sociolozima, politikolozima, a ni među građanima, ni tri decenije nakon raspada države, nema saglasnoti o tome da li je smrt Jugoslavije bila neminovna, ili je Juga ipak mogla opstati.

Imeđu jugonostalgičarima i među jugoskepticima preovladava stav da su za raspad države ključni bili izazovi demokratizacije, te ekonomska kriza i globalne promjene nakon pada Berlinskog zida.

Komentarišući studiju hrvatskog istoričara Hrvoja Klasića “Jugoslovenski prostor 30 godina nakon raspada Jugoslavije”, koja je nedavno objavljena u izdanju Fondacije “Fridrih Ebert” u BiH, ekonomistkinja Svetalana Cenić tvdi da je Jugoslavija mogla opstati.

Cenić: “Elite” su nas odvele dođavola

– Istina, u Jugoslaviji nas niko nije učio demokratiji, nismo ni znali za građanska prava. Bili smo bili uljuljkani, jer smo imali sigurne poslove, plate, zdravstveno i penziono osiguranje. Problem je nastao kada je toga nestalo, a pojavile su se neke “elite”, koje su iskoristile ekonomsku nestabilnost i naivnost građana da nas odvedu dođavola – ocjenjuje Cenićeva.

Ona smatra da bi nam svima danas bilo mnogo bolje da je Jugoslavija opstala i podsjeća da, na primjer BiH, još nije dostigla nivo BDP-a od prije 40 godina.

– Hrvatska i Slovenija su profitirale od članstva u EU, pa se time kočopere, ali i njima je potrebno eks ju tržište, jer nisu konkurentni u Evropskoj uniji – kaže Cenićeva.

Da je Jugoslavija devedesetih prihvatila ponudu za članstvo u Evropskoj zajednici, a o toj ponudi se godinama pričalo, zemlja je mogla opstati, a makroekonomski okviri bi bili savim drugačiji nego danas, jer su privrede jugo republika bile povezane, smatra Cenićeva.

– Uz to, Jugoslavija je imala ogromno tržište od 22 miliona stanovnika i brojne uspješne kompanije. Na primjer, samo prihodi “Energoinvesta” su prije rata donosili 10 odsto BDP cijele Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine – podsjeća Cenićeva za Srpskainfo.

Klasić: Moglo je sve proći bez rata

Za razliku od Svetlane Cenić i još nekih sociologa i ekonomista u BiH, koji tvrde da je Jugoslavija mogla opstati, Hrvoje Klasić smatra da bi to bila nemoguća misija, jer su unutar zemlje postojale nepremostive razlike.

– Recimo, razlika u razvijenosti Slovenije i Kosova, bila je kao razlika između Velike Britanije i sjevernoafričkih zemalja – navodi Klasić.

Dodaje da su Jugosloveni živjeli u “paralelnim svjetovima”, ali i da je običan narod imao mnogo bolje mišljenje o Jugi, nego elite koje su je vodile i dobro je poznavale.

On, međutim, za Srpskainfo kaže da je veliko pitanje kako bi se Jugoslavija raspala, na koliko dijelova i na koji način, da se sedamdesetih Tito povukao, i da su umjesto rigidnih “partizana” vođstvo u zemlji preuzeli mladi i obrazovani liberali.

U takvim uslovima vjerovatno bi, smatra Klasić, bili izbjegnuti i krvavi jugoslovenski ratovi.

– Ali, to se nije desilo i dolaskom Slobodana Miloševića na vlast duh nacionalizma je pušten iz boce i više nije bilo povratka – kaže Klasić.

Puhalo: Zašto smo jugonostalgični?

Socijali psiholog Srđan Puhalo za propast Jugosalvije jednostavno kaže: sve što je palo, bilo je sklono padu.

– Da je mogla opstati, Jugoslavija bi opstala. Imali smo dva pokušaja Jugoslavije i oba su propala u krvi. Vrijedi li sada insistirati na nečemu što je dva puta propalo, ili tražiti neke druge modele – kaže Puhalo.

Podsjeća, međutim, da su mnogi građani eks ju država i danas jugonostalgični. Jugonostalgičara, kaže, ima najviše među starijim ljudima, koji dobro pamte Jugoslaviju, manje među ljudima srednjih godina, a najmanje među maldima.

– Mladi jugonostalgičari, međutim, najviše mistifikuju bivšu Jugoslaviju, jer o njoj najmanje znaju, odnosno njihova znanja su posredna – ocjenjuje Puhalo.

Jugonostalgija opstaje decenijama, prije svega zato što je Jugoslavija bila ozbiljna država, u kojoj su se znala pravila igre, za razliku od ovih današnjih, kako kaže Puhalo, “privatnih banana državica”.

– Možda Juga i nije bila toliko dobra, koliko su ove današnje eks ju države loše – kaže Puhalo.

Jugoslavija je, dodaje, bila socijalna država, koja je vodila računa o svojim građanima, a Jugosloveni su imali sređeno društvo sa solidnim školstvom, zdravstvom, penzionim sistemom i politikom zapošljavanja, u kojem je vladala sigurnost.

– Ta je država bila jedan od lidera nesvrstanih, bila je cijenjena i na istoku i na Zapadu, što je kod Jugoslovena podsticalo ponos, pogotovo nakon šezdesetih godina prošlog vijeka, kada su stege popustile i kada se moglo putovati – kaže Puhalo.

– Kad god satima čekam na granici da pređem u Hrvatsku, Srbiju ili Crnu Goru, i ja sam jugonostalgičan – dodaje Puhalo.

On podsjeća da je Jugoslavija bila zemlja uspjeha, industrijalizacije, opismenjavanja, zemlja u kojoj su se gradili veliki infrastrukturni projekti i u kojoj su građani imali utisak da će im sutra biti bolje.

– Naravno, kao i kod svake nostalgije i kod jugonostalgije postoji i žal za mladošću i “dobrim starim vremenima”. Ljudi se rado sjećaju vremena kada su bili mlađi, ljepši i zdraviji – zaključuje Puhalo.

MINISTRI SA SLIKOM ANTE PAVELIĆA

Jedan od ključnih problema eks ju država, smatra Klasić, jeste što su politički sistemu u njima i danas, suštinski, jednopartijski. Upravo zbog toga zemlje bivše Jugoslavije kaskaju i po pitanju zaštite ljudskih prava i borbe rotiv korupcije. – Svaka stranka koja dođe na vlast ponaša se jednostrančki i nedemokratski. Nemamo ni pravu ljevicu ni pravu, konzervativnu desnicu. Naše desnice su nacionalističke i koketiraju sa mračnim silama iz prošlosti. Tako HDZ ministri imaju po svojim kućama slike Ante Pavelića. Ne mogu zamisliti da bi Angela Merkel ili Boris Džonson, koji su konzervativci, koketirali sa fašistima ili rasistima – kaže Klasić.

(Srpskainfo)