ČELINAC, 15. juna –  Život nema smisla kada ne pokušamo, niti kada odustanemo, ističe Dženana Brkić iz Busovače, dok Saša Grbić iz Banjaluke svima savjetuje da budu uporni u namjerama jer se na kraju upornost isplati.

Radi se o osobama koje su, uprkos tome što su u kategoriji slijepih i slabovidih, uspjele u želji da svaki dan ispune nečim korisnim i da, uprkos svakodnevnim poteškoćama, uporno rade na svom obrazovanju.

Dženana je studentkinja književnosti i engleskog jezika na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, koja vidi samo obrise i kojoj očni pritisak prijeti da uništi i ovo malo vida što ima. Ali volju ne može. Saša je, uprkos tome što vidi samo sjenke i kreće se pomoću bijelog štapa, diplomirao na Odsjeku za srpski jezik i književost u Banjaluci, nakon čega je odbranio i magistarski rad najvišom ocjenom.

Oni su nam pričali o nekim iskustvima s kojima se sreću slijepe osobe.

“Rođena sam slijepa, zbog nemogućnosti roditelja da me pošalju u inostranstvo, ali i nedovoljnoj i neadekvatnoj medicinskoj opremi. Čak ni tri operacije na mojim očima nisu pomogle mnogo. Doktori su uspjeli da mi vrate mali procenat vida na jedno oko, ali kako su godine odmicale, očni pritisak, glaukom, u znatnoj mjeri mi je oštetio vid. Sada se krećem uz pomoć bijelog štapa”, kaže nam Brkićeva.

UPORNOST

Kada je imala šest godina, roditelji su je doveli u internat u Sarajevu kako bi pohađala školu za slijepu i slabovidu djecu.

“Nije bilo lako ni meni ni njima, bilo je tuge i suza. Na početku sam išla kući svaki vikend, ali kako je vrijeme odmicalo, radila sam na sebi i postajala sve samostalnija, tako da je i period koji sam provodila bez porodice postajao sve duži. Dosta mi je značila mogućnost korišćenja kompjutera sa govornim programom već u osnovnoj školi, i ta mogućnost da mogu biti skoro ravnopravna sa ostalima, barem u virtualnom svijetu me je ohrabrila i pomogla mi da i druge stvari, snalaženje na primjer, pokušam poboljšati”, priča ova hrabra djevojka.

Svakodnevne situacije koje zdrave osobe uzimaju zdravo za gotovo, njoj i onima sa sličnim problemom su gotovo nepremostive prepreke.

“Ustanem, otvorim oči i shvatim da se moram suočiti sa onim što me čeka vani. Svi ti ljudi, te prepreke, predrasude me ponekad toliko demorališu da bih najradije cijeli dan ostala u kući. Ipak, znam da to nije rješenje. Hvala Bogu pa još ima razumnih ljudi koji su spremni pomoći. Većinu vremena mi je lijepo iako postoji dana kada osjećam da su mi se sve poteškoće sručile na leđa, teško je, ali nije nemoguće “, navodi ona.

Kada je završila treći razred srednje škole, ukazala joj se prilika da u Americi provede godinu i pohađa tamošnje škole.

Od 500 prijavljenih iz mnogih gradova u BiH, bila je među deset odabranih i prva slijepa osoba iz BiH na tom programu.

“Živjela sam u Indianapolisu, Indiani, a pohađala sam srednju školu za slijepe i slabovide. Mnogo su napredniji što se tiče polja za osobe sa invaliditetom. Jedna slijepa osoba može bez problema u potpunosti da bude samostalna, a samo zbog svih olakšica i pristupačnosti”, priča Brkićeva.

Dženana kaže da joj je oduvijek želja bila da postane profesorica engleskog jezika.

“Želim da se obrazujem i to je ono prvo što me je motivisalo. Gomile predrasuda i sumnji me nisu mogle zaustaviti u tome. Podrška roditelja i porodice mi je bila važna, a oni su mi je uvijek davali, barem što se obrazovanja tiče, napretek”, govori nam ona.

CILJEVI

Saša Grbić govori da se kroz odrastanje susretao sa mnogo problema, ali uz nesebičnu pomoć i žrtvovanje roditelja, prebrodio je sve nedaće koje su mu se nalazile na životnom putu.

“Formirao sam porodicu, nadam se jednog dana, ako bude sreće, da ću dobiti i dijete, a sve vrijeme radim i živim kao i svi drugi ljudi koji nemaju nikakvih zdravstvenih problema”, kaže nam Grbić.

Kaže kako mu je veliki problem bila odvojenost od porodice tokom pohađanja srdenje i osnovne škole, ali da je, uz jaku volju i cilj koji je postavio ispred sebe, uspio da preskoči prepreke na putu, objavile su Nezavisne novine.

“U toku rata pohađao sam Centar za slijepu i slabovidu djecu ‘Budućnost’ u Derventi, jer kod nas nije bilo slične ustanove, na početku mi je teško pala odvojenost od porodice, ali se vremenom čovjek navikne na sve. Po završetku osnovne škole, nekako smo uspjeli da, uprkos ratu i drugim problemima, odem u Beograd u Centar za slijepu i slabovidu dijecu, gdje sam završio srednju školu, nakon čega sam se još više učvrstio u svojoj namjeri da odmah po dolasku kući upišem fakultet”, priča nam Grbić.

Zbog loših uslova i predrasuda s kojima su se osobe sa invaliditetom tada suočavale studiranje nije bilo jednostavno.

“U vrijeme kada sam ja studirao bilo je dosta teže za osobe s invaliditetom, prvo skoro pa i da nije bilo tehnike za slijepe i slabovide osobe pomoću koje bi mogle da uče, a ni društvo nije toliko svjesno problema s kojima se susreću osobe sa invaliditetom. Uspio sam da završim fakultet, a najveću zahvalnost za to dugujem ocu, koji mi je veći dio studiranja čitao svu literaturu i snimao na magnetofonske kasete koje sam ja poslije preslušavao i učio s njih”, ponosno ističe Grbić.

Uprkos poteškoćama, kaže da mu nikada nije nedostajalo volje.

“Od prije tri godine obavljam funkciju stručnog saradnika za osobe sa invaliditetom na Banjalučkom univerzitetu, a do tada sam radio na Filozofskom fakultetu, na poziciji internet operatera”, govori Grbić.

Sada se trude da što više olakšaju svakodnevicu studentima sa određenim poteškoćama.

“Moja poruka svim osobama, bez obzira na zdravstveno stanje i njihovu sposobnost, veoma je kratka, ali predstavlja ono najvažnije za sve, a to je da budu uporne u namjerama, da nikada ne odustaju”, kaže on.