Za porodicu Ulas, naučnicu su rekli da su primjer “nazadne evolucije”, jer nekoliko članova ove porodice hoda četvoronoške.

Od 19 djece koju su rodili Resit i Hatidže Ulas – petoro braće i sestara hoda četvoronoške – koristeći stopala i dlanove sa zadivljujućom agilnošću, što su istraživači protumačili kao korak koji je prethodio uspravnom hodu čovjeka.

Toliko je teško i neprirodno za ljude da hodaju na ovaj način da se često koristi kao zadatak izdržljivosti u američkoj vojsci – ali za ovu porodicu to je stvarnost.

Razni teoretičari tvrde da braća i sestre Ulas, hodaju kao što su naši rani preci hodali na sve četiri, pružajući nam uvid u daleku prošlost. Ali za razliku od primata od kojih su ljudi evoluirali, braća i sestre iz porodice Ulas ne koriste svoje šake da hodaju, već koriste samo dlanovae, zbog čega su im isti jako žuljeviti.

Neki naučnici su ovo stanje označili kao “nazadnu evoluciju” što je izazvalo kritike drugih stručnjaka koji tvrde da je to mješavina genetskih i faktora okolnosti.

Sestre Safije, Hacer, Senem i Emine i brat Husein su godinama mučili okrutni seljani u provinciji Hataj u južnoj Turskoj, blizu granice sa Sirijom, kamenovali ih i vrijeđali, nazivajući ih pogrdnim imenima.

Šesti brat je takođe hodao četvoronoške, ali je nažalost umro kada je imao pet godina. Zbog ismijavanja, žene iz porodice Ulas često ostaju blizu kuće, ali prema naučnicima koji su proučavali porodicu, njihov brat ponekad luta nekoliko kilometara i ima osnovne interakcije sa drugim seljanima. Niko od petoro ljudi, koji sada imaju otprilike između 25 i 41 godine, nije pohađao školu, ali su mogli da nauče dovoljno kurdskog da komuniciraju sa svojom porodicom.

Više od dvije decenije, postojanje porodice držano je u tajnosti, tajna za ostatak svijeta sve dok dva britanska naučnika nisu vidjela neobjavljen rad turskog profesora 2005. godine.

Turski naučnici su spekulisali da se radi o poremećaju koji je predložio evolucioni biolog Uner Tan, nazvan Sindrom Uner Tan – pri čemu ljudi koji pate od ovog sindroma hodaju četvoronoške i imaju ozbiljne smetnje u razvoju, sugerišući da je to oblik “obrnute evolucije”. Ali ovu teoriju je osudio britanski psiholog Nikolas Hamfri, koji ju je označio kao “neodgovornu” i “uvrijedljivu”nakon što je sam upoznao i posmatrao porodicu. Govoreći u dokumentarcu BBS-ja, profesor Hamfri je rekao:

“Neću da pričam ništa o ovome, mislim da je opis ove porodice profesora Tana kao ‘devolucije’, kao evolucionog povratka, ne samo naučno neodgovoran već i duboko uvrijedljiv za ovu porodicu.”

Zaključak profesora Tana odbacili su Hamfri i još dva britanska stručnjaka, neuronaučnik Rodžer Kejns i medicinski naučnik Džon Skojls, koji su tvrdili da je njihov hod posljedica spajanja dva rijetka fenomena. Oni vjeruju da je to zbog genetskih i razvojnih okolnosti.

Braća i sestre Ulas, čiji su roditelji rođaci, svi pate od urođenog oštećenja mozga, cerebelarne ataksije, što znači da im je teško da balansiraju na dvije noge, pa je njihov motorički razvoj kanalisan u puzanje. Ali naučnici vjeruju da to nije ‘dovoljno objašnjenje’ za ovakav hod, tvrdeći da je glavni faktor njihovog stanja u okolnostima i okruženju.

Profesor Nikolas Hamfri je rekao: “Znamo da je majka rađala bebe u izuzetno brzom nizu. Sedmoro djece je rođeno u roku od pet godina, četvoro od te djece je kasnije bilo četvoronožno. Mislim da uopšte ne treba da se čudimo, iako je ovo ekstremni slučaj, da kultura može biti toliko uticajna kada sve više shvatamo da je tako malo našeg ponašanja kao djece ili odraslih zapravo programirano genima, piše The Sun, prenosi cdm.me.

Geni nam daju određene potencijale i oni su u interakciji s kulturom u kojoj se nalazimo.

U dokumentu za diskusiju koji su objavili Hamfri, Skojls i Kejns, naučnici su tvrdili da se ovo stanje možda nikada više neće vidjeti:

“Ako je postojanost četvoronožnog hodanja kod ovih braće i sestara rezultat ne samo slabo razvijenog mozga, već i kombinacije neobičnih faktora – genetskih, fizioloških, psiholoških i društvenih – onda, do te mjere da je spoj ovih faktora u jednom – porodica koja je veoma nevjerovatna, to je sindrom koji se možda više nikada neće vidjeti”, napisali su.

“Međutim, čak i ako je to zaista jednokratno patološko stanje, mislimo da se iz toga mogu izvući antropološke lekcije. Jer, kao što smo naglasili na početku, hod ovih odraslih četvoronožaca ima karakteristike bez presedana, koje se ne vide ni kod novorođenčadi ni kod drugih primata: posebno, to je slučaj hodanja zglobom, u kombinaciji sa tipičnom ljudskom dvonožnom upotrebom zadnjih nogu.”

(Nezavisne)