Crni bilans utapanja širom Srbije za tri nedjelje skočio je na 19, a samo u posljednjih nedjelju dana na kupalištima je život izgubilo čak sedam osoba.

Rukovodilac Službe za spašavanje na vodi Crvenog krsta Subotica, instruktor i spasilac na vodi CK Srbije Žolt Sendi, sa iskustvom rada 24 godine, tragedije u vodi komentariše sa dva aspekta. Smatra da je ranije bilo više mogućnosti za obuku djece neplivača, dok sada jedino roditelji mogu da ih uče da plivaju ili da im plate kurs plivanja.

– Prije 20 i više godina škole su organizovano vodile djecu na plivanje. Tada je mnogo djece naučilo da pliva, 99 odsto da se održava na vodi, i bilo je puno onih koji su postali plivači i vaterpolisti. Trebalo bi ponovo sistemski podržati plivanje. Drugo, zadnjih godinu i po dana od kada je počeo kovid, ljudi su bili „zatvoreni“, a sada su ponovo pronašli mjesta sa osvježenje, ali su zaboravili kako se ponaša na otvorenim vodama, jer svako kupalište ima specifičnosti – kaže Žolt Sendi.

Pravilo : Minimum dva spasioca

Podsjeća, da je prije bilo neshvatljivo da u gradovima koji imaju rijeku djeca ne znaju da plivaju, i da se svi moramo ponašati drugačije u tekućim otvorenim vodenim.

Kada su bazeni u pitanju, situacija je bolja jer postoje regulisana pravila. Ističe da broj spasilaca zavisi od kvadrature kupališta, ali nikada ne može da bude samo jedan. Napominje da možda zakon i ne regulište tako ovu oblast, ali spasilačka pravila su jasna.

– Ako su kupači bezbjedni onda će i spasilac biti bezbjedan. Kada se prevencija dobro radi, neće biti posla. Uvijek kada spasilac ulazi u vodu da spašava postoji mogućnost da neće izaći iz te situacije. Zato je osnovno pravilo da ne može da bude jedani spasilac, jer ako se meni nešto dogodi kolega iza mene je tu da pomogne – kaže Sendi.

Tuširanje nije samo zbog higijene

Osnovna kultura ponašanja na kupalištu, minimum koji bi svaka osoba bez obuke trebala da zna podrazumijeva na prvom mjestu tuširanje prije ulaska u vodu.

Naime, tuširanje nije bitno samo zbog higijene, već, prema riječima spasioca, služi da ohladimo organizam i pripremimo ga za vodu u koju ćemo ući.

– Ako je tjelesna temepratura 36, a voda 20 stepeni, organizam će doživjeti šok u jednoj sekundi i može daći do suženja krvnih sudova ili zastoja srca. Kod suženja krvnih sudova u vratu dolazi zbog hladnoće, mozak neće dobiti kiseonik i čovjek ostaje pod vodom. Neće se ni daviti. Zato treba hladiti vrat i grudni koš. Drugo, panika je ogroman problem – kaže spasilac.

Savjetuje da u tim trenucima probamo da se smirimo. Ako smo uplivali u travu ne smijemo panično da vučemo nogu, već treba se opustiti i leći na vodu i polako isplivati. Zatim, ne smije se skakati na mjestima gdje ne poznajemo vodu, pogotovo ako nije providna. Ako smo provjerili vodu skakanje se ni onda ne preporučuje.

Lanac utapanja

– Ako planiramo kupanje treba isplanirati u sebi: gdje idemo, da izvidimo situaciju i teren, da hrana koju nosimo ne bude teška. Kao kada se bavimo sportom. Do utapanja dolazi zbog neznanja i hrabrosti. Neznanje možemo riješiti ako se informišemo, ali oni koji se najgore ponašaju na kupalištu će uvijek reći da se njima neće ništa dogoditi. Mogu da skoče na drugog i da ga uplaše – priča.

U situaciji kada se neko davi u vodi, kao i kod Prve pomoći, osnovno pravilo je, da uradimo sve i pomognemo, ali samo tako da sami sebe ne ugrozimo. Kada spasilac dođe u situaciju da mora nekoga da spašava to je već nečija greška. U lancu utapanja, prva karika je kupač – bolestan je, nije se pripremio, nije se ponašao kako treba. Druga karika je spasilac – neadekvantan rad ili neodgvarajuća oprema. Treće je kupalište i organizatori – da li postoje table, da li je organizovao spasilačku službu i drugo.

Rizici

– Ako nekog spašavamo golim rukama, moramo znati da davljenik ima enormnu snagu u borbi za život, 60-70 odsto mu se povećava adrenalin u krvi i dijete od tri–četiri godine može da udavi udraslog čovjeka od 90 kilograma. Spasilac kada ulazi u direktno spašavanje davljenika rizikuje svoj život i kada krene u akciju svi drugi treba da izađu iz vode, jer u tom momentu ne može da prati ostale, a zato je potrebno da ima i kolegu iza sebe. To se uči na obukama, ali laici treba da urade isto sve na način da sebe ne ugroze. Prilikom pada sa mola u vodu, ako ne treba plivati do davljenika, treba mu dobaciti nešto što pluta na vodi, loptu, dušek, granu, kanap. Ne treba imati direktan kontakt sa davljenikom, svako će odlučiti kako će uraditi, ali je velika vjerovatnoća da će taj ko je odlučio da uđe u vodu i direktno spašava utopljenika isto ostati u vodi. Potrebna je ogromna sreća da ne dođe do tragičnog ishoda – kaže Žolt Sendi.

Pet faza utapanja

I faza je kada plivač zna da pliva, još je miran, nije u panici, ali se dogodilo nešto: grč u nozi ili je uplivao u travu, i još uvijek može da se smiri i izađe iz te situacije.

II faza se događa kod neplivača koji odmah padaju u paniku i bore se za život, agresivni su.

III faza je kada plivač potone.

IV klinička smrt, još uvijek postoji mogućnost povratka u život, ne radi srce i nema disanja, nema oštećenja centralnog nervnog sistema ako je izvučen u prve četiri minute.

V faza je biološka smrt kada nema povratka u život.

I i II faza se mogu pratiti, ali postoje situacije kada davljenici odmah upadaju u III i druge faze, zavisi od situacije, piše Blic.

(Srpskainfo)