“Velika je vjerovatnoća da skoro nijedna žena ili djevojčica koja je rođena na Balkanu nije bila lišena iskustva da joj se roditelji obrate sa “sine” i pored toga što je kćerka.

Mi smo jedini narod koji žensku djecu oslovljava sa “sine”… Psiholog Ljubica Bogetić za Telegraf je objasnila kakve posljedice je način obraćanja roditelja na našim prostorima ostavio na razvoj i psihu djevojčica.

U našoj kulturi i na ovom podneblju to je uobičajena stvar koja je naizgled bezazlena. Na to mnoge žene nisu obraćale pažnju kroz odrastanje, niti im je nešto posebno značilo na svesnom nivou.

Čak postoje i pjesme uz koje se svi vesele na raznim slavljima, pa i onim kada se djeca rađaju, a koje imaju takvu poruku i stihove “ti si ćerko tatin, sin, sa tobom se ponosim…”.

Međutim, kako objašnjavaju psiholozi, ta jedna riječ “sine” u obraćanju ženskom djetetu, ostavlja mnogo dublji trag u psihi i utiče na razvoj.

– Kod nas je to veoma česta pojava da kćerke oslovljavamo sa sine. To je posljedica toga što na prostorima, na kojima živimo, većina roditelja, čak možda ne ni svjesno, priželjkuje sinove više nego kćerke – objašnjava za Telegraf psiholog Ljubica Bogetić.

Ona navodi da je ta izražena potreba za sinovima bila razumljiva u nekim vremenskim okvirima, kada se više ratovalo ili kada je to značilo ono tradicionalno ” da ostane prezime i zemlja.”

– Kako se vremena mijenjaju trebalo bi da se mijenjaju i uvjerenja, pa i način obraćanja, što nije čest slučaj. I zakoni su se promijenili pa su sva djeca, bez obzira na pol, pred našim zakonima imaju ista prava – kaže Bogetić.

Ona objašnjava da više nemamo ratove i situacije za koje je bilo poželjnije imati muško dijete, ali da je to u tradiciji i u kolektivnom nesvjenom duboko ukorijenjeno.

Vremena se mijenjaju, ali ne i svijest

Najbolji primjer toga je Crna Gora gdje se vodila kampanja “Neželjena” kako bi se podigla svijest o tome da ženska djeca imaju isto pravo da se rode kao i muška.

Naime, u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici žene su išle na genetski test kojim su otkrivale pol djeteta, pa su ako su nosile djevojčice, odlazile bi na abortuse zbog pola djeteta.

– Zato imamo nesrazmjeru između rađanja muške i ženske djece u Crnoj Gori. Priroda je to podesila tako da se otprilike djeca rađaju u odnosu 50:50 odsto, odnosno polovina dječaci, a druga polovina djevojčice, sa malim odstupanjima povremeno u korist jednih ili drugih. U Crnoj Gori godinama broj rođene muške djece bio je drastično veći – podsjeća psiholog.

Bogetić navodi da je to pitanje određenih kultura, jer, recimo, kod Jevreja je poželjnije biti žena, zato što je svaka žena potencijalno majka, a njena uloga je najvažnija zbog rađanja i produžetka vrste.

– Mi smo se tu negdje zaglavili, pa i pored toga što više ne postoje razlozi da se navija za mušku djecu, kod nas je i dalje to tako. U većini slučajeva postoji to neko priželjkivanje da se rodi sin u većini porodica na Balkanu. A onda kada dođe kćerka, roditelji koji su nesvjesno htjeli sina nju oslovljavaju tako što, naravno, dugoročno ostavlja posljedice na psihu – navodi Bogetić.

Ona objašnjava da se od malih nogu formira kod djevojčica, takvim obraćanjem roditelja, ideja da je bolje biti muškarac nego žena, jer postoji vjerovanje da muškarci bolje prolaze u životu.

– Onda imate situacije u kojima djevojčice još od najranijeg uzrasta potiskuju svoje ženske osobine, kao što su nježnost, brižnost i pažljivost i dokazuju da one mogu sve ono što i muškarci – dodaje ona.

Bogetić navodi da se u nesvjesnom ženskog djeteta tim oslovljavanjem sa “sine” i pored toga što je kćerka formira osjećaj da bi bolje bila prihvaćena da je dječak.

– To je za djevojčice poruka – vi mene ne prihvatate onakvu kakva jesam. Roditelji ne kažu direktno – ne volim te, jer si djevojčica, ali sve vrijeme takvim obraćanjem šalju nesvjesnu poruku. A to je dovoljan razlog da se kćerke potrude da imaju više muških osobina kako bi bile bolje prihvaćene – objašnjava psiholog.

Žene poprimaju muške karakteristike u ponašanju

Ona ističe da se kao posljedica toga javlja da žene gube na ženstvenosti, da postaju agresivnije, beskompromisnije i da muškarcima šalju poruku da mogu bez njih.

– Nažalost djeca u tom uzrastu nisu svesna i ne mogu da postave pitanje: “Zašto kažeš sine, a ja sam ti kćerka?!” i da možda podstaknu roditelje da o tome razmišljaju, već nalaze mehanizme da se prilagode – ističe psiholog.

Kao posljedica toga sve češće srećemo žene koje misle da sve mogu same, da im nije potreban oslonac u muškarcu, da nisu spremne da potraže pomoć i da dozvole sebi slabosti, što, kako objašnjava psiholog jeste, u prirodi žene.

– Ovakvim stavom i načinom vaspitanja potpuno nesvjesno smo generacijama uticali na formiranje ličnosti sve većeg broja žena. Pošto je sve uzročno- posljedično povezano, to naravno, između ostalog, utiče i na muškarce koji se pored takvih žena koje se takmiče sa njima i pokazuju da su vrijedne koliko i oni, zapravo osjećaju manje vijednim i manje potrebnim – objašnjava psiholog.

Bogetić ističe da je u vremenu u kome živimo potrebno imati tu vrstu svijesti i prihvatiti da je svako dijete bez obzira na pol “božiji dar” kome se treba radovati i jednako ga poštovati.

(Srpskainfo)